Moje price.

G-HOVE, ASS WITNESS

Dogodilo se to tamo negdje sredinom devedesetih. Jos jedno tmurno i memljivo londonsko jutro me zateklo u krevetu, napola usnulog, krvotoka solidno intoksiciranog jeftinim alkoholom prethodne noci, u procesu nevoljnog razbudjivanja i iscekivanju neizbjeznog mamurluka. Iz sveopste konfuzije polusna trze me zvuk zvona na vratima. Ko li je sad? Ne ocekujem nikoga. Nesto me natjera da se izmigoljim iz posteljine i ne ignorisem neocekivanu posjetu. Mozda je Harry, on vazda ima neke vutre kod sebe. Kako ono kazu Britanci, radoznalost ubi macku. Steturah se niz stepenice, onako u gacama i majici i otvorih vrata. Pred mojim pijanim, snenim ocima ukazala se scena, koja me je natjerala da se istog trenutka (djelimicno) otrijeznim i razbudim.

- Hello. Good morning to you, sir.

- ???

Tu ispred mene su stajali muskarac i djevojcica; visoki, vitki crnac izbrijane glave i blagoga lica, odjeven u besprijekorno tamno odijelo, snijezno bijelu kosulju i bordo kravatu. Drzao je za ruku bijelu djevojcicu valovite, plave kose, andjeoskog lica i modrih ociju, ne stariju od deset godina, odjevenu u ljupku haljinicu sa cvijetnim dezenima. Uopste nisam shvatao sta se desava. Mora da su pogrijesili vrata, pomislih. Tupo sam blejao u njih, cekajuci objasnjenje. No, zracili su nekom pozitivnom energijom. Izgledali su prijateljski raspolzeni, cak isuvise prijateljski. Za ovih nekoliko godina provedenih u Londonu, rijetko sam nailazio na otvorenu prijaznost. Zbunjivalo me sve to, tako mamurnog, tako rano izjutra (nema jos ni podne).

- Kako si? – upita me covjek, srdacno se osmjehnuvsi.

- Dobro sam, hvala – odgovorih  – Malo me boli glava.

- Ostao si sinoc do kasno?

- Tako nekako – rekoh zijevnuvsi, demonstrativno se cesuci po rascupanoj tintari.

- Studiras?

- Sta? Ja? Ne...ne studiram.

- …

- Izbjeglica.

- Izbjeglica? Odakle si ? – upita me.

- Iz Bosne sam.

- Bosna? Oh, zao mi je. Zaista je uzas sta se tamo desava.

- Znam. Sta ces…oprostite, a vi ste…?

- Oh, moje ime je Mark, a ovo je Gabriela. Dosli smo ti ponuditi utociste, izbavljenje,             istinsku slobodu sto donosi spas…

- Oprosti, ne razumijem? - prepade me ta njegova odlucnost da mi pomogne.

- Mnogi od nas se plase vlastitih misli; isuvise je konfuzije, isuvise bola, isuvise razocarenja…

- To je istina – slozih se.

- Zato je Isus rekao: “Dodjite k meni, svi vi umorni i napaceni, ja cu vam darovati spokoj”. Tako kaze Matt 11:28.

- Matt kaze? Ozbiljno?…(!?!)…a da vi niste mozda Jehovini Svjedoci?!

- Da, jesmo! - radosno ce Mark, osokoljen mojom pronicljivoscu - Mi zastupamo crkvu Jehove, stvarnog sljedbenika nasega spasitelja, Isusa Krista. Izvini, mogu te upitati za ime?

- Mozes.

- …

- Dino.

Jehovini Svjedoci. Cuo sam za njih. Neka hriscanska sekta. Samo jedni u nizu manijaka zaludjenih knjigama od prije hiljadu i kusur godina, napisanih po principu gluhih telefona. Kaze raja da su dozlaboga dosadni, stalno ti dolaze na vrata, donkihotovski uporni u zelji i nastojanju da te preobrate na ‘pravi put’. Kaze raja, najbolje je odmah im zalupit vrata. Ali…kako cu zalupit vrata ovoj andjeoskoj djevojcici, sto me gleda najnevinijim plavim ocima na svijetu, kako reci ‘odjebi’ ovako dobro odjevenom, pristojnom i nadasve prijaznom covjeku? Ma kutarisacu ih se na kulturan nacin.

- Zao mi je jaro, nisam zainteresovan - rekoh.

- A zasto? Jesi siguran? Biblija kaze kako svaki pravi vjernik prolazi kroz period nedoumice…

- Ma, nisam bas nesto siguran. Sumnjivo mi je sve to.

- Ali Biblija te moze osloboditi i odvesti na pravi put…

- Moguce je da si u pravu, ne znam, ali ima tu jedan problem, znas – rekoh, vadeci keca iz rukava.

- Kakav problem? - zacudi se Mark.

- Ja sam musliman - sahovski pobjedonosno obznanih onako mamuran.

- Musliman? – to ga je izvjesno malcice zbunilo, ali moram priznati, brzo se povratio - Nema to veze, brate, Bog voli SVE nas podjednako.

- Bas fino od njega. Voli tebe koliko i mene. Znaci, nema potrebe da se bilo sta mijenja.

- Da ti kazem nesto - rece on, ne odustajuci - ja sam procitao Bibliju prvi put prije godinu i po. Odjednom mi je sve postalo jasno. Progledao sam. Rekoh Bogu: “To je ono sto zelim”, a Bog me je poslao u Englesku i eto, sad sam tu, zelim i tebi otvoriti oci. – preprica mi Mark svoj put ka prosvijetljenju, misleci da ce me to iz nekog razloga ubijediti u ispravnost njegove odluke.

- Meni su jaro oci otvorene jos od 1992. Siroko otvorene. Nemojte se vi brinuti za mene. Siguran sam da u ovom gradu ima onih kojima je vasa pomoc potrebnija.

- Ali u Bibliji...

- Slusaj jaro, nikad nisam citao Bibliju, a ni Kuran, niti bilo koju od tih knjiga. Licno mislim da su to jako dosadne knjige, ali prije tri godine rekao sam Bogu: Molim te, izvuci mene i moju familiju iz ovog ludila u Bosni. I Bog me posla u Englesku, a ostatak familije u Svedsku. I eto, sad sam tu, slusam tebe kako mi pokusavas otvoriti oci. Besmisleno je sve to – rekoh, nervirajuci se vec pomalo – A sto ti ne odes u Bosnu da tamo ljudima otvaras oci?

- Siguran sam da ce Bog pronaci nacin da se stvari srede u tvojoj zemlji.

- Ne ide ga bas nesto – rekoh – Slusajte, sad vam kazem iskreno, vas dvoje izgledate pravo fina ljudska bica, ali ja nazalost uopste nisam zainteresovan, a povrh svega, pocinje me tresti zesci mamurluk. Molim Vas, idite.

- Daj barem uzmi ovu knjizicu. Tu ti je sve objasnjeno. – rece Mark, nudeci mi minijaturnu slikovnicu.

Bacih pogled na knjizicu. Sa omota te jeftino printane publikacije ukazala mi se kicasto naslikana rajska basca, tu na zemlji; zdrave, vesele i miroljubive familije svih fela ubiru zrelo voce sa blagorodnog drveca, dok raznorazne zivotinjice bezbrizno trckaraju po prezelenoj travi, okupanoj cvijecem. Utopija duboko zamocena u patetiku. Ali, nekako se osjetih moralno odgovornim da podrzim takke sulude ideje, te pristadoh uzeti pamflet.

- Hvala – rekoh.

- Procitaces, zar ne? – upita me, sretan sto mi je uvalio dusespasilacku literaturu - Obecaj mi.

- Obecavam - odgovorih, samo da ga vise skinem s vrata.

- Vraticu se da porazgovaramo o procitanom – rece on sa osmijehom, kontajuci da me je upecao.

- Bujrum, ali sigurno necu promijeniti misljenje. – upozorih ga.

Zatvorih vrata. Vot d fak voz dat? Udjoh u kuhinju i nekako se podsjetih da je u pitanju najobicniji utorak. Upalih TV. Fucking Kilroy. Ugasih TV. Napravih si kafu, sjedoh u izderanu fotelju, zapalih cigaru. Pustih neku muziku. Krenuh prelistavati knjizicu. Pitanja i dileme iz oblasti suvremene kataklizme, a kao ponudjeni odgovori citati iz biblije. Ja sam tip covjeka koji je svakome spreman dati sansu, ali brate, ako te barem malo ne kontam iz prve, slabe su sanse da cemo se druziti. Piljio sam u slova, tacnije kroz slova na papiru, ne kontajuci apsolutno nista. Kako je moguce da neko iskreno vjeruje u sve ovo? U kakvom bedu moras biti? Osjetih mucninu u zelucu. Pojavi se i glavobolja, kao da mi neko iglama probada glavusu. Mamurluk uzvraca udarac. Ugasih cigaru, bacih knjizicu u smece i uspentrah se do spavace sobe, nazad u krevet. Neka drugi beru zlacane kruske po kicastim bascama dunjaluka na dzenetu, nije ta zajebancija za mene.

Proslo je nekoliko dana, potpuno sam zaboravio na posjetu preobratitelja. Vratio sam se stvarnom zivotu; jeftinom vinu i cigaretama, glasnoj muzici, hasisu, klupskim svirkama i fudbalskim kuponima. Daleko od toga da se radilo o rajskoj basci, cak nasuprot, no barem je to bila moja basca, u kojoj se osjecah koliko-toliko spokojno, u svom tom kaosu nevoljnog izbjeglickog prezivljavanja.

Te sam veceri odlucio uloziti cijele dvije funte na Shearera da ce uvaliti prvi gol, kvota 9/2. Englezi su igrali prijateljsku tekmu protiv nekog bezopasnog tima. Samo sto su se kamere ukljucile na intoniranje himni, kad zacuh zvono na vratima. Garant je Funtek ili Jose, dosli da gledamo tekmu, kontao sam hodajuci prema vratima, u isto vrijeme kontajuci kako im se dalo dolaziti po ovakvoj kisi. Pred vratima zatekoh dva nepoznata muskarca.

- Dobra vecer. - veselo mi se obrati  jedan od njih otresajuci kisobran.

???...sta je sad ovo??? Ko su ovi meni nepoznati ljudi sto me pozdravljaju na nasem jeziku ???

- Dobarvece?! - uzvratih sumnjicavo

- Vi ste Dino?

- Da…?

- Ja sam Ivan, a ovo je moj prjatelj Stevo. Nas kolega Mark vas je posjetio prije nekoliko dana i ostavio vam je knjizicu za procitati, pa smo navratili provjeriti kako napredujete.

- Oprosite, ne znam o cemu…cekajte malo, I VAS DVOJICA ste Jehovini Svjedoci??

- Da, jesmo - smijesio se Ivan - Je li u redu ako udjemo samo na trenutak? Zeljeli bismo porazgovarati sa vama.

- Pa znate, mozda sad nije najbolje vrijeme, bas se spremam…

- Svega nekoliko minuta…

- …

- ...

- U redu, izvolite.

Uvedoh ih u dnevnu sobu. Izvolite, sjedite. Stevo se zavali u moju fotelju, a Ivan se raskomoti na dvosjedu. Moram priznati da je Mark imao mnogo bolji stil oblacenja od ove dvojice. Izgledali su kao da na sebi jos uvijek nose garderobu iz Name.

- Lijepo vam je ovdje – rece razgovorljivi Ivan. Pojma nemam sta ga je to impresioniralo u ovoj mojoj rupi.

- Pa, ne zalim se – rekoh – Gdje sam prije zivio u Londonu bilo je puno gore.

- A vi vec dugo zivite u ovdje?

- Skoro tri godine. Jeste li za kafu? – upitah.

- A zasto ne? Hvala lijepa – procvrkuta Ivan. Stevo se cutke koncentrisao na TV. – Ja sam znate u Velikoj Britaniji od 87e, eto vec osam godina, a Stevo je dosao otprilike kad i vi.

- A vi ste iz Hrvatske? - primjetih.

- Jesmo. Nije tesko prepoznati akcent, zar ne? Ja sam iz Varazdina, ali sam inace porijeklom Ceh, a gospodin Stevo je iz Vukovara.

- Zao mi je Vukovara – rekoh, gledajuci u Stevu.

- Da, uzasna tragedija, uzasna... bas kao i kod vas, u Bosni – rece Ivan sazaljivo.

Stevo je i dalje cutao. Kao da mu je bilo neugodno.

Zacu se zvuk kipuce vode. Napravih tri kafe. Sjedoh do Ivana.

- Uh, izvrsna kava - pohvali me Ivan - Jeste li procitali knjizicu? – upita me, srcuci.

- Jesam, procitao sam knjizicu – uzvratih.

- I? Kako vam se cini?

- I nista. Nisam se pronasao u napisanom. U stvari, jos uvijek mi je prilicno neshvatljivo kako bilo ko moze vjerovati u takve stvari, ako cemo vec biti iskreni. – rekoh paleci cigaru, prateci sta se desava na terenu. Tekma je vec pocela. Englezi nesto muljaju.

- …

- …

- …

- A ti volis nogomet? – upita Ivan, trudeci se nastaviti razgovor.

- Ma uopste nisam neki fan – slagah – ali ljudi,  vi mene MORATE shvatiti, kladio sam se ogromne novce da ce Englezi pobjediti veceras. Moj cijeli ostanak na Otocju zavisi od ishoda ove tekme. Velik je ulog u pitanju. O-GRO-MAN!

Usiljenu ljubaznost na Ivanovom licu zamijeni nesto nalik gadjenju.

- Idemo Stevo! – naredi on, vec na nogama.

Stevo se polako pridize, haman pa nevoljno, jos uvijek zaokupljen desavanjima na terenu. Pomislih u tom trenutku da bi mozda volio biti na mom mjestu, a mozda ipak covjek samo voli fudbal. A mozda je odmah skonto da nema hajra od mene, pa se na vrijeme iskljucio.

- Hvala na kavi – procijedi Ivan, dok sam ih ispracao na vratima. Ocigledno mu se jako zurilo napustiti ovu sejtanovu jazbinu.

- Nema na cemu. Sve najbolje, momci – rekoh, zatvarajuci vrata, prepustajuci ih kisi.

Vratih se u sobu. Nasmijah se glasno. Osjetih se superirno iz nekog razloga. Znao sam da mi vise nece zvoniti na vrata. Mark ce garant biti razocaran. Jebi ga, sta cu mu ja, na pogresnog se konja kladio. Smotah jedan familijarni. Vratih se posmatranju tekme. Shearer uvali gol glavom. 1:0 za Engleze. Sve je u redu, 11 funtaja polahko prihajaju mome dzepu. Party time. Bice para za Chianti. I za zeljanicu iz grcke pekare. Sutra ce se oblaci bar nakratko razici u ovoj mojoj dunjaluckoj basci. I tad pomislih, fakat su cudni putevi bozji.

Charles Bukowski na bosanskom.

Politika je Poput Guzenja Macke je objavljena u zbirci pripvjetki Najljepsa Zena u Gradu (The Most Beautiful Woman in Town)

POLITIKA JE POPUT GUZENJA MACKE

Dragi mr Bukowski:

Zasto nikada ne pisete o politici i desavanjima u svijetu?

M.K.

Dragi M.K.:

A zasto bih? Mislim, sta ima novo? – svi znamo da je spek pregorio.

nasa nebuloza zapocinje savim tiho, dok buljimo u vlasi na tepihu, pitajuci se, kako im je uspjelo raznijeti kolica puna gumenih bombona sa utisnutim Popajevim likom.

to je jedino bitno: dobar san je iscezao, a kad toga nestane, svega nestane. ostalo su samo svinjarije za Generale i profitere. kad ih vec spomenuh – vidim da je jos jedan US bombarder krcat H-bombama spao s neba – OVOGA puta u more blizu Islanda. momci su pravo nemarni sa svojim papirnim pticama dok TOBOZE stite moj zivot. State Dept. kaze da su H-bombe bile ‘nenaoruzane’, sta god to znacilo; zatim nastavljamo citati kako se jedna od (zagubljenih) H-bombi rascijepila na pola i posvuda pocela siriti radioaktivna govna, dok su me toboze stitili, DOK JA uopste nisam trazio zastitu. razlika izmedju demokratije i diktature je u tome sto, u demokratiji prvo glasas, a potom izvrsavas naredjenja, a u diktaturi ne moras traciti vrijeme na glasanje.

da se vratim na bacanje H-bombi – malo unazad se desila potpuno ista stvar, nedaleko od SPANSKE obale. (svugdje smo, stiteci me.) bomba se iznova zagubila – nestasne li igrackice. trebalo im je 3 mjeseca – ako se dobro sjecam – da ju pronadju i izvuku na povrsinu. mozda se radilo i o 3 tjedna, ali ziteljima tog obalskog mjestasca mora da je izgledalo kao 3 godine. prokleta naprava se zabila duboko u morski pijesak i svaki put kad bi je pokusali izvuci, praavo nako pazljivo, bomba bi se otkacila sa kuke i podrhtavajuci bi propadala josh dublje u pijesak. u medjuvremenu, jadni mjestani su se uvecer u krevetima tresli od straha, ne znajuci hoce li bas te noci biti razneseni u pakao, a sve to pod pokroviteljstvom Zvijezdica i Strafti, jelte. naravno, State Dept je izdao saopstenje u kojem kaze kako H-bomba NIJE sposobna za detonaciju, bogatasi su napustili mjesto, a americki mornari i ubogi puk su izgledali vrlo nervozno. (na koncu, ako stvarke nisu u stanju eksplodirati, kojeg su ih vraga transportovali avionima. mogli su onda komotno prevoziti 2 tone salame) u svakom slucaju, uspjeli su se ponovo prikaciti za bombu, ali sto bi rekli, stvarka je imala mozak za sebe, naislo je par podvodnih oluja, pa se nasa slatka bombica zabila jos dublje u sitni pijesak. duboko je more, puno dublje od nasih vodja.

na poslijetku, morali su dizajnirati specijalnu napravu, samo da bi izvukli bombulju iz mora. Palomeras, da, tamo se to dogodilo: Palomeras. a znate sta su sljedece napravili?

americka mornarica je organizovala KONCERT u proslavu izvlacenja bombe – mislim, ako je stvarka bezopasna, onda su se potrosili nizasta. elem, mornari su svirali a Spanci su slusali glazbu i tako su svi zajedno svrsavali, jedno ogromno seksualno i spiritualno rasterecenje. sta se desilo sa bombom koju izvukose iz mora, nemam pojma, niko (osim njih nekoliko) nema pojma, ali grupa je i dalje svirala, dok se 1000 tona radioaktivnog spanskog tla prebacivalo u Aitken, S.C. u oblozenim kontejnerima. kladim se da je renta jeftina u Aitken, S.C.

i tako, nase bombe plutaju i tonu, rashladjene i ‘neanoruzane’ negdje oko Islanda.

e sad, sta uciniti kad se narod zaokupi ne bas dobrim stvarima u zivotu? jednostavno, zaokupis ga necim drugim. ljudi ionako mogu mozgati o samo jednoj stvari istovremeno, kao na primjer, evo, naslovnica iz Jan 23, 1968: B-52 SE SRUSHIO KOD GRENLANDA, PRENOSECI H-BOMBE; DANCI NASEKIRANI. Danci nasekirani? O, matero!

kako bilo, odjednom, Jan 24, naslovnica: SJEVERNI KOREJANCI ZAROBILI BROD US MORNARICE.

opa dechko, patriotizam se vraca! zbog cega, prljava bagro! mislio sam da je TAJ rat zavrsen! a-ha, kontam – CRVENI! korejske marionete!

pise ispod arhivske fotografije, nesto poput – US izvidjacki brod Pueblo – bivshi vojni teretni brod, sad pretvoren u jedan od tajnih spijunskih brodova, opremljenih najsavremenijin elektronskim monitorima i okeanografskim napravama, bio je primoran da uplovi u luku Wonsan, na obali Sjeverne Koreje.

ta prljava crvena bagra, vazda nesto zajebavaju!

ali SAM primjetio da se vijest o izgubljenoj H-bombi prebacila u male stupce: “Zabiljezena radijacija na mjestu pada aviona, pretpostavlja se da je rijec o napukloj bombi.”

saznali smo da nam je predsjednik probudjen izmedju 2 i 2:30 izjutra, te da je obavjesten o padu Puebla.

pretpostavljam da je otisao nazad na spavanje.

US kazu da se Pueblo nalazio u internacionalnim vodama, Korejanci kazu da se nalazio u teritorijalnim vodama. jedna drzava laze, jedna ne.

pa se pitas, cemu sluzi spijunski brod u internacionalnim vodama? to je kao da nosis kabanicu po suncanom danu.

sto se vise pribizavas, instrumenti hvataju bolji signal.

naslovnica, Jan 26, 1968: US IZDALA POZIV ZA 14,700 REZERVNIH AVIJATICARA.

zagubljene H-bombe na Islandu nestadose sa novinskih stupaca, kao da se nikad nista desilo nije.

u medjuvremenu, Senator John C. Stennis je rekao da je odluka Mr. Johnsona (poziv rezervistima) “nuzna” i “opravdana” i jos je dodao “Nadam se da nece biti dvoumljenja oko poziva i rezervnoj pjesadiji”

vodja opozicije u Senatu, Richard B. Russell: “Da zakljucimo, ova drzava mora povratiti zarbljeni brod i ljude na njemu. Nakon svega, veliki ratovi su zapoceli i zbog mnogo manjih incidenata.

poslanik u Senatu John W. McCormack: “Narod Amerike mora se probuditi i shvatiti da je krajnji cilj komunizma svjetska dominacija. Isuvise smo apaticni.”

mislim da je Adolf Hitler danas ziv,  jako bi mu se svidjelo to sto vidi.

sta se ima reci o politici i desavanjima u svijetu? berlinska kriza, kubanska kriza, spijunski avioni, Vijetnam, Koreja, zagubljene H-bombe, neredi po americkim gradovima, glad u Indiji, cistke u Crvenoj Kini? postoje li dobri momci i losi momci? oni koji uvijek lazu, oni koji ne lazu nikad? Postoje li dobre vlade i lose vlade? Ne, postoje samo lose vlade i jos gore vlade. Hoce li nas jedne veceri zaslijepiti svijetlost i sprziti toplota dok se budemo prcali ili kenjali ili citali stripove ili lijepili postanske markice u album? Trenutacna smrt nije nikakva novost, niti je masovna trenutacna smrt novost, ali unaprijedili smo proizvod; imali smo iza sebe stoljeca znanja i kulture i otkrica; biblioteke su nam masivne, debelo krcate knjigama, velika slikarska djela se prodaju za stotine hiljada dolara, medicina se vec bavi presadjivanjem ljudskog srca; ne mozes na ulici razlikovati normalnog covjeka od ludjaka; i tako nam se, odjednom, zivoti ponovo nadju u rukama idiota. mozda bombu ne bacimo, mozda bombu bacimo, en, ten, ti-ni…

sad, ako bi mi oprostilii stovani citatelji, ja bih se vratio kurvama i konjima i cugi, dok jos ima vremena. Ako navedeni sadrze smrt, onda, biti odgovoran za vlastitu smrt meni izgleda mnogo manje bezobrazno, nego ovaj drugi nacin koji dolazi zapakovan u slogane Slobode i Demokratije i Humanosti ili bilo kojeg od tih Sranja.

prva trka 12:30. prvo pice - sad. a kurvi se vazda nadje u blizini. Clara, Penny, Alice, Jo…

En, ten, ti-ni…