Kako sam casno nadzivio Tita

Zimsko ferije – tih mjesec dana promrzle magije u zivotu skolarca, kad se snijeg iz nepogode preobrazi u igracku; kad djeca nakon dorucka, umjesto nevoljnog teturanja do skole po bljuzgi i ledu, veselo jurcaju u snijezne radosti. Svakodnevno budalesanje po snijegu trajalo bi do dva sata popodne, zatim pauza za rucak i par sati dosadjivanja u stanu, kako bi se ispostovao kucni red, te pokusala barem malo osusiti namocena zimska odjeca na mlakim radijatorima, a potom u cetiri sata popodne trkom nazad u dvoriste, sve dok nas rani zimski mrak i zov nasih starijih ne bi potjerali kucama. A snjeznih radosti je bilo na pretek: sanjkanje, grudvanje, sopanje, plazanje po klizi, valjanje po snijegu, zidanje ledenih bunkera (djevojcice bi pravile Snjeska). Ali ni jedna od tih divnih razbibriga nije se mogla porediti sa najboljom igrom svih vremena, fudbalom na snijegu.

Ta eskimska loptanja u prostranom dvoristu nase zgrade bila su legendarna, a ja bih uvijek volontirao da branim, jer mi je bio neopisiv merak bacati se po mrzlom bijelom tepihu, zamisljajuci da sam Fuad Djulic, tadasnji golman FK Borac. Usprkos pasjoj hladnoci, djecije tijelo poneseno igrom bi se ubrzo zagrijalo ispod svih tih slojeva zimske odjece, te pocelo znojiti. A uz znojenje po pravilu dolazi zedj. A zedj bi se u takvim napetim situacijama, kad je rezultat tekme potpuno neizvjetsan i nema se vremena otrcati u kucu i napiti se vode, gasila snijegom. I tako sam se nekoliko puta najeo snijega. Sad bih volio slagati kako taj snijeg moga djetinjstva bijase cist i zdrav poput planinskog, ali je bio onaj banjalucki, nesebicno zacinjen sivim prahom tvornickog otpada fabrike Incel, dimnjaka iz kuca i ostalih ispusnih gasova.

.

Jedne veceri, malo nakon pocetka drugog polugodista, u mrklo doba, probudih se uz suh i intezivan kasalj. Bilo mi je nepunih osam godina i takva reakcija tijela mi je do tada bila nepoznata, ali sam slutio da nece na dobro. Nakon nekoliko dana sve intezivnijeg i bolnijeg kasljanja, strovalila me je u krevet visoka temperatura. Poceo sam povracati. Starci su me odveli u ambulantu. Doktor je dijagnosticirao upalu pluca. Prestao sam ici u skolu, ali sam odbijao lezati u bolnici. Uspio sam izmoliti svoje starije da me zadrze na kucnom lijecenju.  Tako sam se nesvjesno podvrgao dvostrukoj metodi terapije; kako onoj farmaceutskoj, uz antibiotike i andole, tako i onoj tradicialnoj, uz prevruce cajeve krcate limunom i zasecerene medom i rakijskim oblogama oko nogu. Preznojavao bih se svakodnevno, ali temperatura bi se iznova vracala. Znao sam da je situacija ozbiljna, jer mi cak ni Mujini cevapi (najbolji cevapi na planeti)  nisu budili glad. Jeo sam ih, ali nekako na silu. Kasnije bih uglavnom sve to ispovracao.

Nisam volio biti bolestan. To kazem jer se uvijek sjetim jednog druga iz skole koji je govorio kako voli biti bolestan. Valjda mu je godila paznja, sta li.  Osjecao sam se bespomocno. U vrlo rijetkim trenutcima kada me nisu skrhavali vrucica i malaksalost, dosadjivao sam se. Nisam se mogao igrati. Uglavnom bih nanovo iscitavao onih nekoliko stripova koje sam imao, gledao skolski program na televizoru (Opstanak), slusao radio. U nasem skromnom stanu od pedesetidva kvadrata, tacnije u kuhinji, radio je bio upaljen tokom cijelog dana. Taj radio je vec godinama predstavljao jedan od dva “prozora u svijet” moje nene. Drugi prozor je bio kuhinjski, koji je, kao i svi ostali kuhinjski prozori u nasoj zgradi, gledao na veliko zajednicko dvoriste. Ti kuhinjski prozori su inace predstavljali svojevrsnu pretecu “drustvene mreze” u nasem komsiluku. Preko njih bi se razmjenjivale informacije, komentarisali najnoviji dogadjaji iz sporta i kulture, neobavezano cakulalo, a ponekad i prepiralo, uglavnom oko toga cije je dijete natjeralo cije po loptu u koprive, ko ne postuje kucni red, ili ko je tresao dzanariku prije vremena.

Nekako bas u to vrijeme, razbolio se i najveci sin nasih naroda i narodnosti, Josip Broz Tito. Meni kao djetetu mnoge stvari nisu bile jasne, ali je Drug Tito nesumnjivo bio neka zesca faca, mozda cak i najzesca. Zdravko Colic, a pogotovo Bruce Lee su u to doba bili na vrhu moje ljestvice muskih uzora, ali njihove uramljene slike nisu visile u nasoj dnevnoj sobi, dok Josipova, u nebesko plavoj, marsalskoj uniformi, jeste. Na radiju i TV-u bi svake vijesti otpocinjale najnovijim izvjestajem  o zdravstenom stanju “Predsjednika Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije, Josipa Broza Tita”; kako je Drug Stari proveo prethodnu noc (uglavnom mirno, no bilo je i nemirnih), kako konzilij lijecnika klinike u Ljubljani na celu sa doktorom tim-i-tim cini sve da se otklone komplikacije nastale amputacijom noge. Na kraju izvjestaja spiker bi procitao poduzu listu najnovijih telegrama podrske i zelja za sto skorije ozdravljenje naseg predsjednika, upucenih od starne raznoraznih radnih kolektiva, saveza socijalisticke omladine, lovackih drustava, savjeta penzionera, udruzenja nosilaca partizanske spomenice i tomu slicno.  

Cinilo se da je bolest Josipa Broza jednako potresla moju familiju kao i bolest s kojom sam se hrvao, ako ne i vise. Tako sam i ja, usprkos vrtlogu visoke temperature, otezanog disanja, kasljanja i povracanja, sa velikim zanimanjem pratio zdravstveno stanje nase bijele ljubicice, uvijek se nadajuci pozitivnim vijestima iz Ljubljane. Nekoliko puta dnevno bih se potrudio ustati iz kreveta i dovuci do kuhinje kako bih sa nenom poslusao najnoviji izvjestaj. Novoformirani patriota u meni je, u vatri 38.7 celzijusa poceo rezonovati da, ako vec neko mora napustiti ovaj svijet, manja bi steta bila ako odem ja nego on. Drug Tito je nesumnjivo bitnija i omiljenija licnost od mene. Nisam uspijevao zamisliti situaciju u kojoj bi me itko nazvao po nekom cvijetu.

Cak sam u jednom momentu nadahnuca odlucio napisati mu pjesmicu podrske za sto skorije ozdravljenje. “Dragi druze Tito ozdravi nam hitno/ bolestan sam i ja, al’ to nije bitno”. Bio sam jako ponosan sto sam izrimovao hitno i bitno, potvrdjujuci usput da sam se spreman nesebicno zrtvovati za dobrobit svih nasih naroda i narodnosti. Neni sam premijerno izrecitovao pjesmicu, sjedeci za kuhinjskim stolom, u iscekivanju najnovijih vijesti iz Ljubljane. Prvo me je pitala da procitam pjesmicu jos jednom, a onda je samo ljutito odmahnula rukom i rekla da se ni po zivu glavu ne salimo to poslati Titu i da idem nazad u krevet. Mati je rekla da joj se bas svidja pjesmica, te pohvalila moju rimu. To mi je vratilo vjeru u prvobitnu, iskrenu i patriotsku namjeru da proslijedim svoje stihove nasem Marsalu. Otac je rekao pitati nekog svog jarana iz kafane, nekakvoga funkcionera, koji je uz to i clan partije, sta on o svemu tome misli.

No, dok je Drug Stari provodio uglavnom mirne noci, moje su bivale sve nemirnije. I dalje sam tvrdoglavo odbijao ici u bolnicu. Na kraju su me, za moje dobro, prestali slusati i odveli na urgentno odijeljenje. Rentgenski snimak je pokazao da bolujem od pleuritisa. Voda u plucima dosla je na svega nekoliko milimetara od srca. Pod hitno su me odveli na punktiranje. Nikad nisam vidio vecu iglu niti spricu u zivotu, ali je bolest u meni pobijedila strah.  Doktor je istinski pazljivo zabio iglu izmedju mojih rebara, govoreci mi smirenim glasom kako ce sve biti u redu. Zatim je puzevski sporo izbrizgao skoro pola litra tamno zuckaste tekucine iz mojih nejakih pleca.

Poslije toga su me smjestili na intenzivnu njegu, gdje sam konacno poceo provoditi mirnije noci, osjecajuci se zdravije svakim budjenjem. Izbrojao sam da su mi davali trinaest tableta na dan. Poceo sam jesti normalno. Zatim su malo potom prebacili u veliku sobu, koju sam dijelio sa jos nekoliko djecaka. Tu sam ostao skoro sest sedmica. Djecaci bi u sobi uglavnom provodili po nekoliko dana, pa kad bi bili pusteni kucama, dolazili bi drugi djecaci, i tako. Vecina ih je bilo moga uzrasta, ali bilo je i starijih. Ne pamtim vise imena, niti lica tih djecaka, osim jednog zivahnog pubertetlije, Gojka. Moja familja je prethodnog ljeta bila na moru u Makarskoj, kod gazdarice Dese, gdje provedoh fantasticnih deset dana igrajuci se sa njenjim sinovima, Gojkom i Radojkom, pa spontano pomislih kako bi i ovaj Gojko mogao biti prijazan i zabavan poput njegovog dalmatinskog imenjaka.

Medjutim ovaj Gojko, cim je skontao da je puno veci od ostale djece, zaveo je diktaturu u sobi, te uspostavio hijerarhiju jednog lica. Osim sto je bio snazniji od svih nas, poceli su mu su se nazirati brcici i nama slabasnim balavcima se cinio poput kakvog omanjeg covjeka. Svakodnevno smo bili prinudjeni udovoljavati njegovim prohtjevima u vezi izbora dnevnih aktivnosti, tako da smo se najcesce ‘igrali’ zuje. Nakon par prilicno bolnih partija, u kojima je postalo jasno kako su sanse da Gojko zuji prakticki nepostojece, dosjetih se iskoristiti svoju plucnu tegobu kao valjan izgovor, pa nije bilo druge nego da me Gojko postedi takve zabave. Ipak, najvise od svega ga je interesovala hrana. Nakon porodicnih posjeta, on bi uvijek prvi pregledavao sadrzaj svake vrecice, uzimajuci sta mu se svidi. Na srecu, od mene bi uvijek zaplijenio jadro napolitanke, koje mi nisu bile omiljene. Petkom bismo dobijali piletinu za rucak, pa bi svaki od nas morao dati Gojku jedan batak, i tako taj rad. To me takodje nije puno pogadjalo, jer sam uvijek preferirao bjelinu.

I tako, kaze Gojko jednoga petka, u pauzi izmedju dva bataka, kako jedva ceka nedjelju, jer ce mu doci njegovi za uskrs.

-          Uskrs! Ura! – povikah  sav sretan – Bice jaja i pereca!

-          Pa nece tebi biti jaja i pereca – skoro zadjuceno odbrusi Gojko, mljackajuci piletinu.

-          Kako nece? – upitah, zatecen.

-          Pa fino nece. Ne moze tebi. Ti si musliman.

-          Sta sam ja? – nisam kontao o cemu Gojko prica.

-          Musliman. Vi ne slavite uskrs, nema vama jaja i pereca.

Ne znam kako je radoznali Gojko skontao da sam to sto kaze da sam, ali znam da me je totalno sjebo tom pricom. Osjecah se nekako oznacen tom rijeci musliman, ali najvise me pogodilo sto sad odjednom vise nece biti ofarbanih jaja i zlacanih pereca. Odrastao sam u stereotipnom bosanskom komsiluku, provodeci dane u ubijedjenju da SVI slave i uskrse i bajrame i nove godine i prvi maj i dvadesetideveti novembar i osmi mart i rodjendane Druga Tita. Vazda je bilo i baklava i pereca. Sad odjednom za mene vise nece biti pereca, ako je vjerovati Gojku.

Mati mi dodje u posjetu te veceri. Ona je radila na onkoloskom odijeljenju u istoj bolnici, pa bi me cesto obilazila na pauzama. Odmah je primjetila da sam neraspolozen, na rubu placa.

-          Sta je sine?

-          Ma nista.

-          Kako nista? Sto si tako pokunjen?

-          Ma nije nista.

-          Hajde reci mami. Sta god da je, sredicemo mi to.

-          Gojko kaze da ja necu dobiti jaja i pereca za uskrs jer sam musliman. – briznuh u plac.

-          Koji Gojko?

-          Onaj veliki sto je sa mnom sobi. – smrcao sam, porazen.

Mati me zagrli.

-          Pusti ti njega nek prica sta hoce, nista se ne brini – umiri me ona svojim blagim, ali odlucnim glasom.

Osvanula je i ta uskrsnja nedjelja. Gojkova famiija se pojavila, svecano odjevena, donoseci mu zeljno iscekivane poklone. Gledah ceznjivo u one zlatno zute perece, osjecjajuci se kao popisan, jer sam musliman. Jos par familja je stiglo da podjele uskrsnje poklone sa svojom djecom. Odjednom, u sobu umarsirase moja mati i teta Ina, nasa komsinica koja me je cuvala i pazila jos od pelena. Stara je prtila ceker pun ofarbanih jaja i svjeze ispecenih pereca. “Ovo ti salje teta Irena, ovo teta Dobrila, a ovi su ti od mene!”, glasno rece teta Ina, trudeci se pogledom uhvatiti koji bi od djece mogao biti Gojko. Obuzela me je iznenadna i neocekivana sreca, sto zbog cinjenice da sam dobio pregrst jaja i pereca, ali najvise zbog spoznaje da sam dobio vise od Gojka. To mi je iz nekog razloga, u tom trenutku bilo jako bitno. Naravno, cim su se posjete razisle kucama, Gojko se lezerno posluzio nasim uskrsnjim darovima, kao sto i dolikuje sefu raje. Meni je uzeo skoro sva jaja, osim onih ofarbanih u zeleno. 

Ubrzo je Gojko potpuno ozdravio i razgulio kuci; dolazili su i odlazili novi djecaci. Ja sam jos uvijek bio tu. Konacno, nakon nekoliko “nije jos vrijeme” trenutaka, dosao je dan kad sam se vratio nazad pod svoj krov. U bolnici sam proveo nepuna dva mjeseca i poprilicno sam se navikao na rutinu bolnickog zivota, ali sam jedva cekao da napustim taj konstantni, odurni vonj bolesti. Nedostajali su mi mirisi doma, neninog kuhanja, osjecaj sigurnosti. Nedugo po povratku primjetih da mnoge stvari nisu bile kakvim sam ih zapamtio. Nas stan se cinio nekako manji, tmurniji; neke moje igracke, sedmicama netaknute, odjednom su mi izgledale isuvise djetinjaste, moj krevet nije bio udoban kao bolnicki. Svakog jutra u narednih sest mjeseci morao sam piti nekakav ljekoviti napitak od bokvice i meda, kako bi mi ojacala pluca. Nisam podnosio okus te ljigavo zelene tekucine, ali su ukucani bili odlucni u namjeri da mi ne popuste. Za moje dobro. Nevoljno sam se poceo navikavati na novi kucni rezim.

Medjutim, nije ni sve bilo tako sivo. Nesto apsolutno fantasticno se desilo istog dana kad se vratih kuci. Ispod jorgana na mom krevetu cekala me je akusticna gitara. Ni sam ne znam koliko dugo vremena sam moljakao roditelje da mi kupe gitaru i bio sam pravo razocaran kad je ne zatekoh ispod novogodisnje jelke. Izgleda da je, nakon sto me pleuritis zamalo ubio, proradio spontani osjecaj krivice u mojim roditeljima. Potpuno opcaran, prigrlih stidjivo taj predivni instrument, upijajuci miris lakiranog palisandera. U unutrasnjosti gitare primjetih naljepnicu sa kineskim slovima. U mojoj familiji nije bilo glazbeno obrazovanih, iako je tetka vec godinama pjevala u gradskom horu, a muzika sa gramofona se pustala svakodnevno, ponajvise zbog moje opcinjenosti Zdravkom Colicem. Jednostavno, u nasoj kuci nije bilo nikog ko bi me poducio osnovama sviranja gitare. Tako sam provodio vrijeme besciljno udarajucii po praznim zicama, pitajuci se sta i kako dalje.

                Na radiju su jos uvijek izvjestavali o zdravstvenom stanju Druga Tita. Spiker nas je odlucnim glasom uvjeravao kako lijecnicki konzilij ulaze nadljudske napore. Bilo mi je cudno kad sam cuo da je Tile jos uvijek bolestan. Nekako sam ocekivao da ce i on ozdraviti, nakon sto i sam uspijeh pobijediti opaku bolest. Razmisljao sam da mu odrimujem novu pjesmicu, ali sam odustao, najvise zbog toga sto moju prvu pjesmicu, onu iz bolesnicke faze, vise niko nije spominjao.

Tu postprvomajsku nedjelju provedoh osjecajuci laganu nervozu. Sutradan sam, nakon jako dugo vremena, trebao krenuti nazad u skolu. To u meni nije izazivalo nikakvu posebnu radost, jer nisam nesto posebno volio skolu.  Pokusavao sam po paternu prozivke iz skolskog dnevnika prisjetiti se imena djece iz razreda, ali sam ubrzo odustao, shvativsi da sam mnoge zaboravio. Vjerovatno su i mnogi zaboravili mene, sta da se radi. Tog predvecerja je moja familija, po obicaju, provodila kraj vikenda sjedeci u dnevnoj sobi, uz kokice i palacinke sa pekmezom od sljiva, prateci nedeljni tv program. Odjednom sa ekrana nestade Sedmorice Mladih ili Sase Zalepugina, ili tako nekog slicnog. Zamijenila ih je statictna poruka kako slijedi vazno saopstenje. Nakon nekoliko minuta tisine, zebnje i opsterastuce nelagode u nasem stanu, na ekranu se iznenada pojavilo smrtno ozbiljno lice spikera. Potresenim glasom je izgovorio:

 “Predsjednistvo Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije i

   Predsjednistvo Centralnog Komiteta Saveza Komunista Jugoslavije,

   radncikoj klasi i narodima Jugoslavije  –

   UMRO JE DRUG TITO.”

U kuci nevjerica, sok. Ja sam sjedio na tepihu, praveci smajser od lego kockica i zbunjeno posmatrao vidno potresene clanove obitelji. Tetka se rasplaka. Stara zapali cigaru. Nena trkom ode na kuhinjski prozor da podijeli tragicne vijesti sa ostatkom komsiluka. Komsinica Dobrila se pojavi na vratima. I ona je plakala. Cijela nasa zgrada je bila u soku Nemalo zatim vrati se i stari iz kafane. “Umro Tito!” zavapi on onako pripit i uvjeren da nam je ta vijest nepoznata.

Sutradan sam krenuo nazad u skolu. Neka su djeca bila sretna sto me vide, neka su izgledala potpuno ravnodusna. Maida, moja drugarica iz klupe, bila je i vise nego razgovorljiva. Primjetio sam da vise ne bali dok prica, pa me je to dodatno odobrovoljilo. To njeno balenje mi se gadilo. Uciteljica Milica, potpuno odjevena u crninu, tiho i nekako svecano zakoraci u ucionicu. Oci joj bijahu ispijene. Izgledala je kao da je dugo vremena plakala. Garant zbog Tita. Usprkos vidnoj potresenosti, smogla je snage sa osmijehom me pozdraviti, te pozeljeti dobrodoslicu u ime razreda. Ostatak tog tuznog dana smo proveli slusajuci price o Titu i partizanima, ili pjevajuci pjesmice o Titu i partizanima. Repertoar bijase poprilican.

Cinilo se da je svaki stan u nasem komsiluku bio kuca zalosti. Ljudi su jednostavno bili u soku i ni o cem drugom se nije pricalo. Mislim da su moji ukucani tih dana kupovali sve moguce dnevne novine, nanovo iscitavajuci skoro identicne clanke, pokusavajuci probaviti realnost. Na televiziji su prekinuti svi uobicajeni programi, pogotovo oni zabavni, a zamijenili su ih duga intermeca pracena klasicnom muzikom, maratonske vijesti krcate specijalnim izvjestajima iz svih dijelova nase domovine o tome kako je pucanstvo primilo najtuzniju vijest, te kakve su reakcije svjetske javnosti na ovaj tragicni dogadjaj, pa onda dokumentarci o Titu, te neizostavni partizanski filmovi, sto me je, priznacu, prilicno odobrovoljilo. Glavna parola tih dana bila je: “Druze tito mi ti se kunemo/ da sa tvoga puta ne skrenemo”.

Na dan Titovog pogreba radile su samo najurgentine sluzbe. Ostatak naroda i narodnosti su bili u svojim domovima, tugujuci uz tv prenos sahrane, pa tako i moja familija, ukljucujuci starog.  Zaista je sve izgledalo impresivno, ako se tako nesto moze reci za takvu prigodu. Mijesali su se osjecaji tuge i ponosa. Spiker nas je informisao da sahrani prisustvuje preko stotinu delagacija i zvanicnika iz svih dijelova svijeta. Tog dana u Beogradu zateklii su se i Rusi i Amerikanci, Englezi i Japanci, Norvezani i Afrikanci, Kinezi i Pakistanci, Palestinci i Sirijci, Talijani i Kolumbijci, Nijemci i indijci. Na ekranu su se pocela smjenjivati ozbiljna lica svjetskih drzavnika. Stari je, otvarajuci flasu Samotoka, ustvrdio da od Tita i Kasijus Kleja nema vecih dzekova. Kome su ikada na dzenazu dosli i Gadafi i Kastro i Tacerka i Pertini i Breznjev? Ja sam uvijek vjerovao da bi Brus Li pobijedio Alija kad bi se pomarisali, ali se nisam usudjivao podijeliti to misljenje sa starim. U stvari nisam imao kad, jer je povazdan visio u kafani, a kad dodje kuci jede i odmah zaspi. Nena je cesto znala reci kako on vise vremena zna provesti po kojekakvim bircuzima nego kuci s djecom.

Titova zena, Jovanka, izgledala je duboko potresena. Boze mili, kako li je njoj, procvili tetka, briznuvsi u plac. Uskoro su svi, sa suzama u ocima, pratili tuznu povorku na televizoru. Svi, osim mene. Nastojao sam ocuvati pribranost i tako poslati posljednu poruku nasem dragom Marsalu da na mene uvijek moze racunati. Medjutim, dok se kovceg sa posmrtnim ostatcima Druga Starog polako i dostojanstveno priblizavao Kuci Cvijeca, njegovom konacnom pocivalistu, pracen srceparajucom muzikom Lenjinovog posmrtnog marsa, u meni je nesto prepuklo, te se pridruzih uplakanoj naciji, iskreno se nadajuci da ce mi Drug Tito, gdje god da je sada, oprostiti taj trenutak slabosti.

              Uskoro je sahrana zavrsila. Nena ode do kuhinje da vidi sta cemo za veceru. Stari zavrsi flasu vina, te poce izmisljatii izgovore da razguli iz kuce.

-          Pa ne rade danas kafane – rece mu stara.

-      Reko je Braco da ce otvoriti u sest – spremno odgovori stari, ubijedjen da je to samo po sebi   dovoljan izgovor.

-          Valjda moze Braco jedan dan bez tebe – proba mati jos jednom da ga odgovori.

-          Ma moram se prosetati. Ova sahrana je bas bila potresna. – promrmlja stari.

-          Haj nosi te djavo, samo da te ne gledam – odbrusi mu nena, dok je mutila tijesto za kljukusu.

-          Mogu li ja napolje da se igram? - upitah.

-          Kakvo igranje na danasnji dan, jesi li normalan? – odbrusi nena i meni.

Onako emotivno rastresen, pomalo postidjen sto sam uopste pomislio na igru na dan Titove sahrane, sjednem uz svoju novu gitaru, lijeno prelazeci po praznim zicama. Kad stigoh do posljednje, najtanje zice, iznenada stadoh. Prepoznah notu. Sa tom notom je pocinjao Lenjinov posmrtni mars. Ohrabren tim eureka trenutkom, trebalo mi je svega nekoliko minuta da skontam da je druga nota posmrtnoga marsa na sedmom polju iste zice. Nakon nekih sat vremena pronasao sam sve potrebne note za prva cetiri takta kompozicije. Svi prisutni ukucani bili su i vise nego prijatno iznenadjeni mojim nenadanim progresom, cak i moja nena. Nisam mogao docekati da se stari vrati, pa da i njega obradujem  svojom novo-otkrivenom virtuoznoscu, ali sam nakon dosta cekanja, mentalno i fizicki iscrpljen desavanjima tog tuznog dana, zaspao prije nego se on vratio kuci iz setnje.

---

 [MV1]