Charles Bukowski na bosanskom.

Zivot u Teksaskom Kupleraju se nalazi u zbirci pripovjedaka Najljepsa Zena u Gradu (The Most Beautiful Woman in Town).

ZIVOT U TEKSASKOM KUPLERAJU

Izadjoh iz autobusa u tom mjestu u Teksasu i bilo je uzasno hladno i patio sam od zatvora i ko bi rekao, soba bijase prostrana, cista, sa kaminom, za svega $5 sedmicno i samo sto se poceh skidati, kad ogroman crnac utrca u sobu i poce nesto prckati zaracem oko kamina. U kaminu nije bilo drva i pitao sam se sta on to zapravo radi tu. Zatim mi uputi cudan pogled, uhvati se za horoza i poce ispustati nerazgovjetne zvukove, nesto poput “issssssss, isssssss!”. Pomislih kako on iz nekog razloga konta da sam derpe, ali kako nisam, slabo sam mu mogao pomoci. Sta ces, takav je svijet, mislio sam, tako svijet funkcionise. Jos neko vrijeme je kruzio po sobi vitlajuci zaracem, a onda konacno izadje napolje.

Strovalih se u krevet. Sva ta voznja autobusom je doprinosila tvrdoj stolici, a i  nesanici, od koje sam ionako vazda patio. U svakom slucaju, crnac sa zaracem je izjurio iz sobe i ja se ispruzih po krevetu, razmisljajuci, mozda cu za par dana biti u mogucnosti da serem.

Vrata se ponovo otvorise i u sobu udje prijazno zensko stvorenje, kleknu na pod i poce cistiti drvenariju, neprestano vrckajuci dupetom

- Jesi li za jednu finu curu – upita me?

- Nisam. Jako sam umoran. Tek sto izadjoh iz autobusa. Zelim se samo dobro naspavati.

- Komad dobre guze bi ti pomogao da zaspis jos bolje. Za svega $5.

- Fakat sam umoran.

- Cura je praavo fina, cista.

- Gdje je ta cura?

- Ja sam ta cura.

Ustade i okrenu se prema meni.

- Izvini, ali zaista sam premoren.

- Svega $2.

- Ne mogu, izvini.

Izadje napolje. Nakon nekoliko minuta zacuo se grub muski glas.

- Sta kazes, nisi mu uspjela prodati guze? Dali smo mu najbolju sobu za svega $5! Jel stvarno hoces reci da mu nisi uspjela prodati guze?

- Bruno, probala sam. Kunem ti se bogom, Bruno, probala sam!

- Prljava rospijo!

Znao sam taj zvuk. To nije bio samar. Vecina dobrih pimpova paze da ne unakaze lice. Uglavnom ih udaraju ispod brade ili iza vrata, trude se da ne idu preblizo usnama i ocima. Bruno mora da ih je imao na kamari. To je definitivno bio zvuk udarca sakom u glavu. Zena vrisnu odbivsi se o zid, a burazer Bruno je raspali jos jednom, ovaj put je zalijepivsi za malter, dok je ona vristala i zapomagala, a ja se vrtio po krevetu, razmisljajuci, ponekad zivot zaista postane zanimljiv, ali fakat radije NE BIH slusao sve ovo. Da sam znao kakav ce je belaj  zadesiti, pristao bih na ponudu.

Utom zaspah.

Ujutro se obukoh. Naravno da sam se obukao. Ali jos uvijek nisam mogao srat. Izadoh na ulicu i krenuh u potragu za fotografskom radnjom.  Udjoh u prvu na koju naidjoh.

- Izvolite gospodine? Zelite se fotografisati?

Bila je zgodna i ridjokosa i smijesila mi se.

- Sa licem poput mog,ko bi se jos pozelio fotografisati? Trazim jednu osobu. Gloria Westhaven.

- Ja sam Gloria Westhaven – rece, prekrstivsi noge, povlaceci suknju unazad. Mislio sam da covjek prvo treba umrijeti da bi stigao u raj.

- Koji je tvoj problem? – upitah je. - Ti nisi Gloria Westhaven. Upoznao sam Gloriu Westhaven u autobusu iz Los Andjelosa.

- I sta sa njom?

- Znam da joj mater drzi fotografski studio. Pokusavam je pronaci. Nesto se desilo u tom autobusu.

- Hoces reci da se nista nije desilo u autobusu.

- Tu smo se upoznali. Kad je izasla, oci su joj bile pune suza. Ja sam nastavio voznju sve do New Orleansa, ali sam uzeo prvi autobus nazad. Nijedna zena do sad nije plakala za mnom.

- Mozda je plakala zbog neceg drugog?

- To sam i ja mislio, sve dok me ostali putnici nisu poceli psovati.

- I sve sto znas je da njena majka drzi fotografsku radnju?

- To je sve sto znam.

- U redu, slusaj, licno poznajem editora glavnih novina u ovom gradu.

- To me uopste ne cudi – rekoh, piljeci u noge joj.

- U redu, ostavi svoje ime i adresu na kojoj odsjedas. Telefoniracu mu tvoju pricu, samo moracemo je malo izmijeniti. Sreli ste se u avionu, kontas? Ljubav u oblacima. Sada ste razdvojeni i izgubljeni jedno bez drugog, kontas? I ti si doletio nazad cak iz New Orleansa i sve sto znas je da njena mama ima fotografski studio. Shvatas? Objavicemo to u M_____ K_____ kolumni u sutrasnjim novinama. OK?

- Ok – rekoh. Bacih jos jedan pogled na njene noge i izadjoh van, dok je ona okretala broj na telefonu. Eto, tek sto stigoh u drugi ili treci grad po velichini u Texasu i vec me tretiraju ko hadziju. Prosetah se do najblize kafane...

Kafana bijase poprilicno puna za to doba dana. Sjedoh na jedinu slobodnu stolicu. U stvari, bile su dvije slobodne barske stolice, a izmedju njih je sjedio ogroman tip. Imao je negdje oko 25 godina, metar i deveeset, najmanje 120 kila zive vage. Sjedoh na jednu od stolica, te si narucih pivo. Eksirah ga i narucih si jos jedno.

- E takvo cuganje volim da vidim – rece baja – Ovi smradovi ovdje dodju pa cijede pivo satima. Svidja mi se tvoje drzanje, strance. Sha radis i odakles?

- Ne radim nis i iz Kalifornije sam – rekoh.

- Imas kakkih planova?

- Niti jedan. Vucaram se okolo.

Popih pola drugog piva.

- Svidjas mi se, strance – rece rmpalija – zbog toga cu ti se povjeriti. Ali, moram biti jako tih, jer, iako sam ja korpulentniji momak, plasim se da smo u manjini.

- Raspali – rekoh, zavrsavajuci drugo pivo.

Rmpalija se nagnu u pravcu mog uha. Tekas je sranje – prosapta.

Pogledah unaokolo, zatim tiho klimnuh glavom, da.

Kad je zavrsio sa svojom rutinom, nadjoh se ispod jednog od stolova za kojima sluze samo uvece. Ispuzah napolje, obrisah krvava usta maramicom i izadjoh napolje…

Nisam mogao uci nazad u hotel. Neko je novinama zaglavio ulaz na vratima, pa me je to sprijechavalo da ih otvorim.

- Hej, pustite me unutra – rekoh

- Ko si ti? – upita me neki momak.

- Ja sam u 102. Platio sam rentu za cijelu sedmicu. Zovem se Bukowski.

- Ne nosish cizme, je li?

- Cizme? O cemu ti to?

- Rendzeri.

- Rendzeri? O cemu ti to?

- Ulazi – rece…

Nisam bio u sobi duze od deset minuta, kad primjetih da je iznad kreveta bila postavljena mrezica. Cijeli krevet – a ogroman je bio – natkriven mrezicom. Potrgah je i legoh tako, prekriven mrezastim zavjesicama. Osjecah se pomalo pederasto, ali s obzirom kako su se stvari odvijale, mogao bih komotno i biti peder. Da nevolja bude veca, ostavio sam kljuc u vratima, no vrata se ipak otvorise. Ovog puta bila je to omanja, podeblja crnkinja, umilnoga lica i posirokoga dupeta. Velika ljubazna cura, postavlja nazad moje pederaste zavjese i kaze mi: Medeni, vrijeme je da se promijeni posteljina. A ja rekoh: Ali, tek sam se jucer uselio.

- Medeni, mi ne mijenjamo posteljinu po tvom nahodjenu. Hajde sad, izvlaci to svoje roza dupe iz kreveta, imam posla.

- Oj joj – rekoh i izteturah se iz kreveta, prakticno gol. Cinilo se da je se nije ticalo.

- Imas praavo dobar krevet, medeni. Imas najbolju sobu i najbolji krevet u ovom hotelu.

- Bice da sam sreckovic.

Prositrala je plahte i pokazivala mi te guzove. Pokazivala mi je sve te guzove, zatim se okrenula i rekla: Ok, medeni, posteljina ti je promijenjena. Jos nesto?

- Pa, dobro bi mi doslo nekoliko litara piva.

- Nabavicu ti pivo, al mi moras prvo dat pare.

Dadoh joj novac i pomislih, ode lova. Strgah ponovo zavjesice i odluchih da prespavam sve ovo. Ali se velika crna sobarica vratila, te ponovo postavih zavjesice, pa smo sjeli, razgovarali, pili pivo.

- Reci mi o sebi – kazah.

Nasmijesi se i kaza mi. Naravno da joj zivot nije bio lagan. Ne sjecam se koliko smo dugo cugali. Napokon, popela se u krevet i poklonila mi jednu od najboljih jebacina ikad.

Sljedeceg jutra se prosetah do kioska, kupih novine i upratih clanak vrlo popularnog kolumniste. Cak su mi i ime spomenuli. Charles Bukowski, pisac, novinar, putnik. Upoznasmo se medju oblacima, ta divna dama i ja. Ona je sletila u Teksasu, a ja sam poslom nastavio do New Orleansa. Ali doletjeh nazad, ne mogavsi divnu damu potisnuti iz glave. Sve sto znam je da joj majka ima fotografski studio.

Vratih se u hotel sa pola litre viskija i par litara piva i konacno se posrah – kakav dragostan cin. Vrijedno clanka u novinama.

Legoh medju mrezice. Onda zazvoni telefon, jedan od onih internih. Pruzih ruku i dohvatih slusalicu.

- Imate poziv, gospodine Bukowski, od editora _______ ________. Zelite li odgovoriti?

- U redu – rekoh – halo.

- Jesi li ti Charles Bukowski?

- Jesam.

- Pa sta trazis na takvom mjestu?

- Ne znam na sta tacno mislite. Meni ljudi ovdje izgledaju poprilicno prijazni.

- To je najgori kupleraj u gradu. Mi vec 15 godina pokusavamo da ih zatvorimo. Pa zbog cega ode tamo?

- Pa bilo je hladno. Ovo je bio prvi hotel na koji sam naisao. Stigoh autobusom i bi mi hladno.

- Doletio si, zar se ne sjecas?

- Sjecam se.

- U redu, imam daminu adresu. Hoces li je?

- U redu, ako je to s tobom u redu. Ako se nesto premisljas, zaboravi.

- Ja zaista ne shvatam kako mozes zivjeti na takvom mjestu?

- U redu, slusaj, ti si editor najvecih novina u gradu i razgovaras sa mnom, a ja sam u tesaskom kupleraju. Znas sta, zaboravi. Damu je nesto rasplakalo, to me je kopkalo. Idem odavde prvim autobusom.

- Cekaj.

- Sta cekaj?

- Dacu ti njenu adresu. Procitala je clanak. Procitala je izmedju redova. Nazvala me je. Zeli da te vidi. Nisam joj rekao gdje si odsjeo. Mi smo ovdje u Teksasu prijateljski raspolozeni.

- Znam, bio sam u jednoj od vasih kafana neki dan. Primjetih isto.

- Znachi, ti pijes alkohol?

- Ne samo da pijem alkohol, ja sam pijanac.

- Mislim da ti ipak ne bih trebao dati daminu adresu.

- Ma jebe mi se za cijelu ovu stvar, zaboravi – rekoh i spustih slusalicu…

Telefon ponovo zazvoni.

- Poziv za vas, gospodine Bukowski, od editora ________ _______

- Spoji me – rekoh

- Gledajte, gospodine Bukowski, nama je potreban nastavak price. Mnoge ljude je zainteresovalo.

- Recite vasem novinaru nek upotrijebi mastu.

- Gledajte, smijem li vas pitati koji je vas posao.

- Nemam posao.

- Samo putujes okolo autobusima i tjeras mladim damama suze na oci?

- Ne moze ni to svako.

- Gledaj, rizikovacu. Dacu ti njenu adresu. A ti odmah otidji do nje.

- Mozda sam ja taj koji rizikuje.

Dao mi je adresu.

- Znas li kako doci do tamo?

- Bez brige. Kad sam mogao naci kupleraj, naci cu i njenu rezidenciju.

- Nesto mi se u tebi ne svidja – rece.

- Zaboravi. Ako mala ima dobru guzu, nazvacu te.

Spustih slusalicu…

Bijase to omanja, smedja kuca. Starija zena se pojavi na vratima.

- Trazim Charlesa Bukowskog – rekoh – Ne, pardon, trazhim gospdjicu Gloriju Westhaven.

- Ja sam njena majka – reche ona – jesi li ti momak iz aviona?

- Ja sam momak iz autobusa.

- Gloria je procitala clanak. Odmah je znala da se radi o tebi.

- Bas lijepo. I sta cemo sad?

- Oh, izvoli uci.

Usao sam. Gloria! – zavika starica.

Gloria se pojavi. Izgledala je dobro, jos uvijek. Samo jedna od mnogobrojnih, jedrih, ridjokosih Teksasanki.

- Udji, molim te – rece – majko, hoces li nas molim te ostaviti na samo.

Povela me u svoju sobu, ali je ostavila vrata odskrinuta. Sjedosmo oboje, podaleko jedno od drugog.

- Cime se bavis? – upita me.

- Ja sam pisac.

- Oh, bas fino. Gdje si objavljivan?

- Nisam objavljivan.

- Znaci, u stvari, ti i nisi pisac.

- Tacno tako. I zivim u kupleraju.

- Sta?

- Rekoh, u pravu si, nisam pisac.

- Ne, mislila sam na onaj drugi dio.

- Zivim u kupleraju.

- Da li uvijek zivis u kuplerajima?

- Ne.

- Kako to da nisi u vojsci?

- Nisam prosao na ljekarskom.

- Zezas me.

- Drago mi je da te ne zezam.

- Ne zelis se boriti za domovinu?

- Ne.

- Bombardovali su Pearl Harbour.

- Cuo sam.

- Ne zelis se boriti protiv Adolfa Hitlera?

- Pa ne bas. Ja bih radije nek to neko drugi odradi.

- Ti si kukavica.

- Jesam, ali znas sta, nije da mi je toliko mrsko ubit covjeka, vec ne zelim spavati po barakama sa gomilom muskaraca sto hrcu i jos da me probudi neka pobjesnjela budala uzdignute kite i uopste mi se ne svidjaju vojnicke uniforme, svrbi me koza od takve garderobe, a moja koza je jako osjetljiva, znas.

- Drago mi je da je barem nesto na tebi osjetljivo.

- I meni je drago, ali volio bih da to nije koza.

- Mozda bi trebao pokusati pisati kozom.

- A mozda bi ti trebala pokusati pisati svojom mindjom.

- Ti si vrlo zloban. Povrh svega, kukavica si. Neko mora zaustaviti fasisticke horde. Ja sam vjerena za narednika u ratnoj mornarici i da je on sada ovdje, dobro bi te izlupao.

- Vjerovatno bi, ali to bi me samo ucinilo zlobnijim.

- Barem bi te naucio da budes dzentlmen pred damama.

- Recimo da si u pravu. Ako bih ubio Musolinija, da li bi me to cinilo dzentlmenom?

- Naravno.

- Gdje da se prijavim?

- Nisu te htjeli. Zar se ne sjecas?

- Sjecam se.

Sjedili smo tako neko vrijeme, ne govoreci nista. Onda rekoh:

- Slusaj, mogu li te nesto upitati?

- Pitaj – rece ona

- Zasto si me u autobusu pitala da izadjem na tvojoj stanici? I zasto si se rasplakala kada sam odbio?

- Ah, bice da je tvoje lice u pitanju. Malcice si ruzan, znas.

- Znam.

- Imas praavo ruzno lice, tragicno takodjer. Jednostavno nisam mogla napustiti tu ‘tragicnost’. Bilo mi te je zao, pa sam se rasplakala. Kako je moguce da lice izgleda tako tragicno?

- O, Isuse Hriste – rekoh, ustadoh i izadjoh napolje.

Hodah nazad sve do kupleraja. Momak na vratima me prepoznao.

- Hej, frajeru, ko ti je razvalio labrnju?

- Ma nesto u vezi Teksasa.

- Teksas? Jesi li bio za ili protiv Teksasa?

- Za Teksas, naravno.

- Brzo ucis, frajeru.

- Ucim, ucim.

Popeh se uz stepenice i dodjoh do telefona i dadoh momku da mi nazove editora novina.

- Ovdje Bukowski, jarane.

- Jesi li se sreo sa damom?

- Sreo sam se sa damom.

- I kako je bilo?

- Fino, praavo fino. Mora da sam svrsavao vise od sat vremena. Reci to svom novinaru.

Spustih slusalicu.

Sidjoh niz stepenice, izadjoh van i uputih se prema istoj onoj kafani. Tamo ne zatekoh nikakve promjene. Rmpalija je jos uvijek sjedio na istom mjestu, slobodna barska stolica lijevo i desno od njega. Sjedoh na jednu i narucih si dva piva. Eksirah prvo. Potom ispih pola drugog.

- Poznat si mi – reche rmpalija – Sta ono bi s tobom?

- Koza. Senzitivna.

- Sjecas me se? – upita me.

- Sjecam te se.

- Mislio sam da se neces vracati ovamo.

- Vratio sam se. Daj da igramo onu tvoju igru.

- Mi u Teksasu nemamo vremena za igru, strance.

- Jel?

- Nego, jel  ti jos uvijek mislis da Teksasani smrde?

- Neki smrde.

Ponovo se nadjoh ispod stola. Ustadoh nekako i izteturah se napolje. Vratih se u kupleraj.

Sljedecaeg dana su objavili u novinama da se romansa raspala. Odletio sam nazad u New Orleans. Pokupih svoje prnje i uputih se na autobusku stanicu. Stigoh u New Orleans, nadjoh si legalnu sobu i ljencarih. Cuvao sam isjecke iz novina par sedmica, a onda sam ih bacio u smece. Zar ne bi i ti?