Petnaest Centimetara se nalazi u zbirci pripovjedaka Najljepsa Zena u Gradu (The Most Beautiful Woman in Town).
PETNAEST CENTIMETARA
Prva tri mjeseca braka sa Sarom bili su prihvatljivi, no malo potom otpocele su nevolje. Sara bijase izvrsna kuharica, te sam po prvi put nakon nekoliko godina dobro jeo. Poceo sam dobijati na tezini. A Sara je krenula sa primjedbama.
- Ah, Henri, poprimas izgled curke koju sopaju za bozic.
- Bas tako bejbi – rekoh zadovoljno.
Radio sam u skladistu auto dijelova i plata nije bila bogznasta. Moje jedine radosti bile su hrana, pivo i odlazak u krevet sa Sarom. Ne bas ispunjen zivot, ali ponekad se covjek mora zadovoljiti onim sto ima. A Sara je bila dobar komad. Sve na njoj i oko nje je spelovalo S-E-X. Upoznali smo se na bozicnoj zabavi priredjenoj za radnike firme. Sara je radila kao sekretarica. Primjetih kako joj se nijedan od muskaraca ne priblizava, a nisam mogao shvatiti zasto. Nikad nisam video seksipilniju zenu, koja uz sve to, nije izgledala glupa. Pridjoh joj, te sjedosmo uz casicu razgovora. Bijase predivno. No, nesto se cudno desavalo sa njenim ocima. Konstatno su me promatrale, ali bez treptaja. Kad je otisla u toalet, pridjoh kamiondziji Hariju.
- Slusaj Hari – rekoh – Kako to da niko od vas nije prisao Sari
- Tot je vjestica, praava vjestica. Boljebti bilo da je se klonis.
- Hari, vjestice ne postoje. Dokazano je. Sve one zene sto su spaljivali prethodnih vijekova, sve je to jedna velika zabluda. Vjestice ne postoje.
- Morebit su i spaljivali nevine zene, ne mogu reci, ali ova bestija je vjestica. Vjeruj mi na rijec.
- Sve sto je njoj potrebno je malo razumijevanja.
- Sve sto je njoj potrebno je zrtva.
- Kako ti to znas?
- Cinjenice, jaro. Dva momka sto su radili ovdje, Mani i Linkoln…
- Da…i sta s njima?
- Polako su nestajali, pred nasim ocima. Blijedili, a zatim nestali.
- Kako to mislis nestali?
- Ma necu vise o tome, mislices da sam lud.
Hari ode na drugu stranu. Sara se vratila. Izgledala je prelijepo.
- Sta ti je Hari pricao o meni?
- Kako znas da sam pricao sa Harijem?
- Znam – reche.
- Pa nije bas puno rekao.
- Sta god da ti je rekao, zaboravi. Sve su to sranja. Nisam mu dala, pa je sada ljubomoran. Hari voli da traca ljude.
- Ne interesuje me Harijevo misljenje – rekao sam.
- Henri, cini mi se da cemo se nas dvoje dobro slagati.
Nakon zurke, otisli smo do mog stana i moram priznati da se tako nesto ne dozivljava svaki dan. Sara bijase zena nad zenama. Vjencasmo se nakon mjesec dana. Ona je odmah napustila posao, no ja nisam nista rekao. Bio sam sretan sto je imam. Sara je sama sebi sasivala odjecu, oblikovala si frizure. Fantasticna zhena. Zena i po.
No, kao sto napomehuh, nakon tri mjeseca braka pocela je sa primjedbama na racun moje tezine. U pocetku su to bile uobicajene, svakidasnje primjedbice, ali su s vremenom prerasle u ozbiljna negodovanja. Jedne veceri, tek sto se vratih s posla, rece mi:
- Skidaj tu sugavu odjecu sa sebe.
- Sta kazes, ljubavi?
- Cuo si me stoko, skidaj se.
Sara je izgledala nekako drugacije, nisam je prije vidjao ovakvu. Skidoh svu odjecu sa sebe i bacih stvari na kauc. Buljila je u mene.
- Uzas – rece sa gadjenjem – Prava vreca govana.
- Sta to pricas, ljubavi?
- Kazem da izgledas kao ogromna rolna govana!
- Slusaj, medena, sta nije u redu? Ne osjecas se dobro?
- Zavezi tu labrnju i pogledaj kako ti se salo prelijeva po bokovima!
Bila je u pravu. Na svakoj strani, iznad kukova isticale su se masne naslage. Prisla mi je, stisnutih saka, te pocela udarati po kukovima.
- Moramo unistiti to masno sranje, razbiti masne celije…
Udarila me je jos nekoliko puta.
- Jao, bejbi, pa to boli!!
- I treba da te boli. Hajde sada, udri se!
- Da udaram sam sebe?
- Hajde, proklet bio!
Udarih se nekoliko puta, poprilicno jako. No i pored toga nista se nije promijenilo, osim sto su mi bokovi pocrvenjeli…
-Moracemo se ozbiljno pozabaviti skidanjem tog sranja sa tebe – rece mi.
Shvatio sam to kao gestu ljubavi i odlucio saradjivati. Sara je pocela sa prebrojavanjem kalorija. Zabranjeni su mi bili hrana na ulju, kruh, krompir, prelivi za salatu, ali sam uspio zadrzati svoje pivo. Morao sam joj pokazati ko nosi hlace u nasoj kuci.
- Dovraga, ali ne! – rekoh joj – Necu se rijesiti piva. Volim te, ali pivo ostaje.
- U redu, neka ti bude. Uspjecemo bez obzira na to.
- Uspjecemo u cemu?
- Govorim o tim govnima na tebi, trebamo te svesti na pozeljnu srazmjeru.
- A koja je to pozeljna srazmjera? – upitah je.
- Vidjeces.
Svako vece, nakon sto bih stigao doma, pitala bi me jedno te isto pitanje:
- Jesi li se udarao po bokovima?
- Do djavola, jesam!
- Koliko puta?
- 400 udaraca na svakoj strani, I to jako.
Hodao bih ulicom, udarajuci se po bokovima. Ljudi su me cudno posmatrali, ali mi je postalo svejedno nakon nekog vremena, jer sam znao da, za razliku od njih, nesto ipak ostvarujem. Znatno sam napredovao. Sa 110 kila spustio sam se na 96. Zatim na 90. Osjecao sam se deset godina mladji. Ljudi su mi laskali, hvaleci moj izgled. Svi, osim kamiondzije Harija. Naravno, bio je ljubomoran sto nije uspio doseci do Sarinih gacica. Teski seronja. Jedne veceri vaga je pokazala 85. Rekoh Sari:
- Pogledaj me! Zar ne mislis da sam dovljno smrsao?
Sa bokova je nestalo sala. Stomak mi se uvukao. Obrazi su se povukli maltene do kostiju.
- Posmatrajuci tabele – rece Sara – posmatrajuci ‘moje’ tabele, jos uvijek nisi dosegao pozeljnu srazmjeru.
- Stani malo. Visok sam metar i osamdeset. Koja je pozeljna tezina za nekog poput mene?
Tad mi Sara dade poprilicno cudan odgovor:
- Ja nisam rekla pozeljna tezina. Ja sam rekla pozeljna srazmjera. Zivimo u Novom Dobu, Atomskom Dobu, Svemirskom Dobu, te najvaznijem dobu od svih doba – Dobu Prenaseljenosti. Neka se drugi pozabave problemom zagadjenosti. Rijesiti prenaseljenost je korijen; lako cemo poslije rijesiti zagadjenost, a i sve ostale probleme.
- Pobogu zeno, o cemu to pricas? – upitah je, otvarajuci flasu piva.
- Nista se ti ne brini – odgovori mi – Shvatices kad bude vrijeme.
Poceh primjecivati da, iako sam i dalje gubio na tezini, nisam mrsavio. To mi je bilo jako cudno. Potom primjetih da mi nogavice na hlachama padaju preko cipela, a rubovi rukava na kosulji prelaze preko zglobova. Vozeci se na posao, primjetih da mi volan izgleda udaljeniji nego obicno. Morao sam pomjeriti naprijed sjediste kako bih ga dosegnuo.
Jedne veceri stadoh na vagu.
75.
- Saro, pogledaj vamo.
- Sta, dragi?
- Ovdje mi nije bas sve najjasnije.
- Sta to?
- Izgleda mi da se smanjujem.
- Smanjujes?
- Da, smanjujem se.
- E, budalo. Nevjerovatno! Kako covjek moze da se smanjuje? Zar ti stvarno mislis da dijeta smanjuje kosti? Kosti se ne mijenjaju. Reduciranjem kalorija, reduciraju se masti. Ne budi idiot. Smanjivanje? Nemoguce.
Smijala se.
- U redu – rekoh – dodji vamo. Evo ti olovka. Ja cu stati uz zid. Moja stara je ovo radila kad sam bio klinac. Pouvuci liniju u visini tjemena.
- U redu, blesane – rece.
Povukla je liniju.
Iduce sedmice tezio sam 65 kila. Desavalo se sve brze i brze.
- Saro, dodji vamo.
- Shta je, blesane?
- Hajde, povuci liniju.
Povukla je liniju. Okrenuh se.
- Vidis li? Izgubio sam deset kila i dvadeset centimetara u zadnjih sedam dana. Ja nestajem! Smanjio sam se na metar i pedeset. Ovo je ludilo! Ludilo! Dosta mi je svega! Uhvatio sam te kako mi skracujes nogavice na hlachma i rukave na kosuljama. Ne mozemo vise ovako. Pocinjem ponovo da jedem sta ja hocu! Vjestica, ti si zaista vjestica!
- E, blesane…
Nakon nekoliko dana, poslovodja me pozvao k sebi u kancelariju. Popeh se na stolicu.
- Henri Markson Dzons II?
- Da, gospodine.
- Ti si Henri Markson Dzons II?
- Naravno da sam to ja, gospodine.
- Znas Dzons, pazljivo smo te promatrali. Plasim se kako vise nisi adekvatan za ovu vrstu posla. Zaista mi je zao sto nas moras ovako napustiti, ali…
- Nemojte gospodine, molim vas! Ja uvijek dajem sve od sebe.
- Znam da dajes sve od sebe, Dzons, ali ti vise nisi u stanju da obavljas muski posao.
I tako, otpustise me. Znao sam da cu i dalje primati neke novce od zavoda za zaposljavanje, no mislio sam, stvarno NISKO od njega sto me otpusti na takav nacin…
Dane sam provodio doma sa Sarom. I da moja muka bude jos veca, ona me je hranila. Doslo je dotle da nisam mogao dosegnuti vrata od fizidera. Potom me je pocela vodati na lancu, malom, srebrnom. Uskoro sam bio visok sezdeset centimetara. Koristio sam tutu. No, jos uvijek sam mogao piti pivo, kao sto je i bio dogovor.
- Ah, mali moj mjezimac – rekla bi – tako malen i tako sladak.
Nas ljubavni zivot u potpunosti se promijenio. Sve mi se smanjivalo srazmjerno. Pokusavao bih je jahati neko vrijeme, a ona bi me, u jednom trenutnku skinula sa sebe, koprcajuci se od smijeha.
- Izgledas umoran, patak moj mali.
- Nisam ja nikakav patak, ja sam muskarac!
- Oh, mali moj covjeculjak patuljak.
Podize me i poljubi tim crvenim usnama…
Sara me je uspjela srozati na petnaest centimetara.Nosila me je u torbici kad bi isli u kupovinu. Mogao sam posmatrati ljude kroz male rupice sto ih je izbusila za mene. Ali, jednu stvar moram priznati. Jos uvijek mi je dozvoljavala piti pivo. Pio sam ga iz naprstka. Dve litre bi mi trajale mjesec dana. U stara vremena nestale bi za 45 minuta. Predao sam se. Znao sam da, ako pozeli da me nema, nece me ni biti. Bolje petnaest centimetara nego nista. Cak i mrvica zivota postane dragocjena, kad se priblizis svom kraju. I tako, zabavljao sam Saru. To je bilo sve sto sam mogao uraditi. Napravila mi je minijaturno odijelo i cipelice, te bi me postavila na radio, odvrnula muziku te naredila:
- Plesi, patak moj mali. Plesi, plesi, patuljak covjeculjak
Elem, nisam vise mogao primati pomoc za nezaposlene, pa sam zabavljao Saru plesuci na vrhu kutije od radija, dok bi ona pljeskala rukama i cerekala se.
Znate, paukovi su me plasili na smrt, a muhe su izgledale poput dzinovskih orlova. Da me je macka ikad uhvatila, maltretirala bi me ko maloga misa. Ali, jos uvijek mi je zivot bio drag. Plesao sam, pjevao i prezivljavao. Bez obzira koliko malo covjek ima, vidjece da bi uvijek pristao na jos manje. Kad bih se uneredio po tepihu, dobio bih po guzici. Sara je postavila komadice papira po podu, pa sam nuzdio po njima. Potom bih trgao komadice istih tih komadica, da se obrisem. Bilo je kao da sam kartonom brisao dupe. Dobih hemeroide. Nesanicu. Osjecaj manje vrijednosti, osjecaj zatocenosti. Paranoja? Kako bilo, osjecah se dobro dok sam pjevao i plesao i dok mi je Sara dozvoljavala piti pivo. Iz nekog razloga, drzala me je na tachno petnaest centimetara. Iz kojeg razloga, to nisam kontao. Kao sto skoro nista ostalo nisam kontao.
Poceo sam praviti pjesme za Saru, tako sam ih zvao: Pjesme za Saru:
“Ja sam obican slinavko mali,
Pripazi se mala, kada se napalim
jebi ga, trudim se, no trebas da znas
kad pregorim, sta ces onda da nabijas?”
Sara je uzivala u programu.
“Zasto biti kraljicin admiral boziji
kad mozesh biti sluga jebenoj rospiji?
Smanjis se na petnes centi, piski Kraljica
A ti viris kako joj je mokra pickica”
No, jedne veceri desilo se nesto uistinu ogavno. Plesao sam i pjevao, a Sara je lezala na krevetu, obnazena, pljeskajuci rukama, locuci vino i cerakajuci se. Fakat sam imao dobar nastup te veceri. Ali, kao i uvijek, radio apart se pregrijao, te mi poceo prziti tabane. Nisam vise mogao izdrzati.
- Slusaj bejbi – rekoh – Dosta je bilo. Spusti me. Daj mi pivo. Necu vino. Ti pijes to sirce od vina. Daj mi naprstak dobrog piva.
- Naravno, slatkisu – rece - Zaista si imao predivan nastup veceras. Da su se Mani i Linkoln ponasali poput tebe, bili bi ovdje veceras. Ali, oni nisu plesali i pjevali, oni su se durili. A najgore od svega, protivili su se Zavrsnom Cinu.
- A sta je bio Zavrsni Cin – upitah.
- Samo ti pij svoje pivo, slatkisu i opusti se. Zelim da stvarno uzivas u Zavrsnom Cinu. Ti si ocigledno mnogo talentovanija osoba od Manija ili Linkolna. Vjerujem da cemo zajedno uspjeti postici Kulminaciju Suprotnosti.
- Do vraga, naravno – rekoh, cirkajuci svoje pivo – De natoci mi jos jedno. A sta je to Kulminacija Suprotnosti?
- Samo ti uzivaj u svom pivu, slatkisu maleni, saznaces uskoro.
Popih pivo, a potom se zbio taj ogavni dogadjaj, fakat najogavniji dogadjaj ikad. Sara me nenadano zgrabila i pozicionirala tacno izmedju svojih butina, tek malcice razmaknutim. Pred ocima mi se ukaza suma dlacica. Ukocih sve misice, osjecajuci sta slijedi. Bacen sam u tamu i vonj. Zacuh Saru kako stenje. Potom me pocela pomjerati naprijed, nazad. Kao sto rekoh, vonj je bio nepodnosljiv, tesko sam dolazio do zraka, no nekako sam pronalazio skrivene dzepice oksigena. Sara me poce pomjerati sve vecom brzinom. Osjetih kako mi koza pocinje goriti, disanje je postalo gotovo nemoguce, a smrad je postajao sve gori i gori. Cuo sam je kako dahce. Skontah da sto prije zavrsim sa ovim, manje cu propatiti. Svaki put kad bi me pogurala naprijed, povio bih ledja i kicmu, pretvarajuci se u zivu kuku, odbijajuci se o njeno dno. U jednom trenutku me iscupa iz tog groznog tunela. Prinese me k licu.
- Svrsavaj, djavolak mali, prokleti. Svrsavaj! – naredila je.
Sara je bila totalno opijena vinom i strascu. Uzurbano me gurnula natrag u tunel. Trzala me mahnito naprijed i nazad. Uvukoh vazduh duboko u pluca, sto me je ucinilo vecim, napunih usta pljuvackom, te poceh ispljuvavati – jednom, dvaput, 3 puta, 4, 5, sest puta, potom stadoh…Smrad se prosirio do nepojmljivosti, a onda sam, konacno, izvucen na svjez vazduh. Sara me podize uz svjetlost lampe, te me krenu ljubiti po glavi i ramenima.
- O, ljubavi moja! O, kurcicu moj zlatni. Volim te!
Nastavila me ljubiti tim odvratnim crvenim, nakarminjenim usnama. Povratih. Jos uvijek nosena vinom i strascu, polozila me medju grudi. Odmarah se tu i osluskivah kako joj srce kuca. Skinula me je sa srebrnog lancica, ali to nije nista mijenjalo. Tesko da sam bio slobodan. Jedna od njenih sisetina je pala na stranu i chinilo se da se nalazim tacno iznad srca. Srca vjestice. Ako sam ja odgovor na Eksploziju Stanovnistva, sto me nije koristila u neke druge svrhe, a ne samo kao zabavu, seksualnu igracku? Ispruzih se, osluskivajuci joj srce. I onda spazih nesto. Znate sta sam ugledao? Fantasticnu stvar. Gore u maloj pukotinu, odmah iznad naslonjaca za glavu na krevetu. Iglu za sesir. Da, iglu za sesir, jednu od onih dugackih, sa ljubicastomom staklenom lopticom na vrhu. Probih se nekako izmedju njenih sisa, poceh joj se penjati uz grlo, da bih se (nakon velikih muka) uspeo na bradu, potom predjoh preko usana, iznenada se pomjerila, tako da sam se zateturao i zamalo pao, ali sam se uspio pridrzati za jednu od njenih nozdrva. Vrlo pazljivo se popeh preko desnog joj oka - glava joj bijase nagnuta na lijevo – te napokon stigoh do cela, a zatim se zaputih prema kosi – vrlo naporan prolazak kroz tu dzunglu. Konacno se ispravih i istegnuh koliko god sam mogao – dovoljno da zgrabim iglu. Silzak je bio mnogo brzi, ali i mnogo opasniji. Nekoliko puta sam zamalo izgubio ravnotezu, noseci tu igletinu. Jedan pad i bio bi to moj kraj. Cak sam se uspio nasmijati par puta besmislenosti situacije u kojoj sam se nasao. Kakav rasplet bozicne zurke, Sretni Vam Blagdani...
Ponovo se nadjoh ispod te dzinovske sise. Polozhih iglu pored sebe i osluskivah. Pratio sam svaki pojedini otkucaj srca. Locirao sam ga tacno ispod sicusnog mladeza. Ustadoh. Obgrlih cvrsto igletinu sa ljubicastom staklenom glavom sto se presijavala na svjetlosti lampe. Pomislih, hocu li uspjeti? Bio sam svega petnaest centimetara visok, a igla je bila barem upola duza od mene. Srce nije moglo biti toliko daleko.
Podigoh iglu i zabih je svom snagom.Tacno ispod mladeza.
Sara se istovremeno prevalila na drugu stranu, sva u grcu. Drzah se svom snagom za iglu. Zamalo me uspjela zbaciti na pod – sto bi bilo srazmjerno padu sa nekih 30 metara visine, te bi me garant ubilo. No, drzao sam se. Usne joj pocese ispustati cudne zvukove. Drhtala je kao zena koja se smrzava. Skupih snagu, te zabih ostatak igle u njena prsa, sve dok ljubicasta staklena glava nije dosla u dodir sa njenom kozom.Sara se nije pomjerala. Osluskivao sam. Cuh kao joj srce kuca, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan…
Stade.
Zatim sam svojim minijaturnim, ubilackim rukama zgrabio plahtu i nekako se spustio na pod. Bio sam petnaest centimetara i stvaran i preplasen i gladan. Pronadjoh pukotinu u prozorskom oknu, nekako se skotrljah niz zid na zemlju. Ugrabih grancicu grma i uspeh se, balansirajuci po grani do sredista grma. Niko osim mene nije znao da je Sara mrtva. Ali to ni po cemu nije bila prednost. Ako mislim ici dalje, morao bih nesto pojesti. Ali nisam mogao, a da ne razmisljam kako bi moj slucaj izgledao pred sudom? Jesam li kriv? Otkidoh komadic lista i probah ga pojesti. Ne valja. Nikako. Onda spazih gospodju u susjednoj basci, kako iznosi tanjiric hrane za svoju macku. Izmigoljih se iz grma, puzajuci se probih do macije hrane, neprestano u strahu od zivotinja i ostalih sumnjivih kretnji. To je bio najgori obrok u mom zivotu, ali nisam imao izbora. Pojeo sam kolko god sam mogao podnijeti – smrt je bila goreg okusa. Potom otpuzah nazad u grmlje.
Eto, to sam bio ja, petnaest centimetara visok odgovor na Eksploziju Stanovnistva, viseci u grmlju, stomaka punog macije hrane.
Ima tu gomila detalja, ali ne bih da dosadjujem. Bijegovi od pasa i macaka i pacova. Osjecaj da ponovo rastem. Posmatranje kako iznose Sarino tijelo. Odlazak nazad u kucu i spoznaja da sam jos uvijek prenizak da otvorim frizider. Dan kada me je macka zamalo uhvatila dok sam joj jeo hranu iz tanjirica.
Dodjoh na 20, 25 centimera visine. Rastao sam. Cak su i golubovi poceli da me se plase. Kad pocnes prepadati golubove, znas da ides u pravom smjeru. Jednog dana, strcah niz ulicu, skrivajuci se medju sjenkama i zbunjem i koznacimsvene uz rub trotoara. Trcao sam i skrivao se, sve dok ne stigoh do supermarketa. Scucurih se ispod novinskog standa, neposredno pored ulaza. Kada se pojavio sljedeci kupac, ogromna debela zena, a vrata se automatski otvrila, usunjah se iza nje. Jedan od osoblja sa kase podize pogled i primjeti kako trckaram iza zene.
- Hej, sta je ono, dovraga?
- Sta? – upita ga kupac
- Ucinilo mi se da sam nesto vidio – rece radnik – Mozda ipak nisam. Nadam se da nisam.
Nekako se neprimjecen provukoh do skaldista. Skrivao sam se iza kutija sa grahom u konzervi. Te sam se veceri konacno posteno najeo. Salata od krompira, kiseli krastavci, sunka, chips i naravno pivo, puno piva. To mi postade rutina. Po cijeli dan bi se skrivao u skladistu, a nocu bih dernecio. No, kako sam neprestano rastao, tako je i skrivanje postajalo komplikovanije. Posmatrao bih menadzera kako svako vece ostavlja novac u sef. Uvijek bi zadnji napustao radnju. Brojao sam pauze, dok bi on ostavljao novac. Cinlo mi se da je kombinacija – 7 desno, 6 lijevo, 4 desno, 6 lijevo, 3 desno, otvoreno. Svaku noc bih isprobavao brojeve. Morao sam napraviti stepenice od praznih kartonskih kutija, da bih mogao doseci sef. Nisam ga uspijevao otvoriti, ali sam nastavio pokusavati. Svaku vece, ozbiljno. U medjuvremenu sam rapidno rastao. Imao sam vec negdje oko 90 cm. Problem Prenaseljenosti se vracao. E, zatim se jedne veceri sef otvorio. 23 hiljade dolara u kesu. Mora da su sutradan trebali staviti novac u banku. Uzeh kljuc koji je menadzer koristio da izadje bez aktiviranja alarma. Potom se lagano prosetah niz ulicu, te si zakupih sobu na tjedan u motelu Zalazece Sunce. Rekao sam gospodji na recepciji da radim kao patuljak u filmovima. Izgledala je kao da joj dosadjujem.
- Bez buke i glasne televizije nakon 22h. To je pravilo u ovom motelu.
Uzela je novac, dala mi potvrdu i zalupila vratima.
Na kljucu je pisalo 103. Nisam cak ni pogledao sobu. Vrata su promicala, 101, 100, 99, 98…Uputih se sjeverno, prema Holivuskim Brdima, prema onim planinama iza njih, obasjan sjajnom i zlatnom svjetlosti Svevisnjeg, rastuci.
No comments:
Post a Comment